Sigurno u planine – S djecom u planine
Kibubazin št. 345, 4. 7. 2023
Autor: Mateja Pšeničnik
U planinama i brdima čeka nas puno dogodovština. Ako sami volimo ići u planine, te trenutke želimo podijeliti i s našim potomcima. Ali bolje je početi postupno da ih s prezahtjevnim usponima ne odbijemo od hodanja. Možda da krenemo prvi put na izlet koji traje samo sat vremena – dva, a zatim vrijeme hodanja i zahtjevnost polako povećavamo. Roditelji trebaju promatrati kako djeca reagiraju na okoliš, kako hodaju, što ih privlači, gdje se žele zaustaviti i slično. Dakle, prvo moraju otkriti kako dijete doživljava brda da kasnije mogu birati primjerene ciljeve koja djecu privlače. Tajna je u odgovarajućoj motivaciji i da dijete znamo dobro 'pročitati', pa će nam brzo uspjeti da s veseljem ide s nama.
Foto: Mitja Tofant
Foto: Karin Golja Košuta
Da bi se dobro osjećali na izletima u planinama, za djecu je naročito važna hrana. Sa sobom trebamo imati barem nešto hrane koju dijete jede kod kuće i koju voli. Kada se pojavi umor od hodanja, djeca u pravilu nisu oduševljena gastronomskim eksperimentiranjima s gulašima, grahom ili drugim dinstanim jelima koja im izgledaju sumnjivo i potiču slavni 'To neću jesti'. Hrana je snažna motivacija i ako sa sobom imamo za nagradu djetetov najdraži sendvič i čokoladicu ili gumi bombone, to će ga uistinu razveseliti, neće više biti mrzovoljan i grintav i neće zbog loše volje pokvariti lijep izlet.
Kao i na svim terenima na svijetu, i u planinama na nas vrebaju opasnosti. Moramo ih biti svjesni i s odgovarajućom opremom omogućiti da je put s djetetom u planinama maksimalno siguran. Oprema za dijete mora biti jednaka kao oprema koju sami imamo. U prvom redu su tu dobre planinarske cipele s kvalitetnim gumenim potplatom koji na stijeni ili na mokrom terenu nudi dobru stabilnost. Izbor dječjih planinarskih cipela iz godine u godinu je sve veći i tu zaista nema smisla štedjeti. Moramo pomisliti i na djetetovu zaštitu za oči – ako sami nosimo naočale za sunce, neka ih nosi i dijete, naročito kada hodamo po snijegu. Ako staza ide mimo stijena s kojih postojim mogućnost odrona kamenja, dobro je imati i kacigu.
Ako želimo odvesti dijete više u planine, roditelji se moraju zapitati kako i kada zaštititi dijete da se ne dogodi nepoželjna ozljeda ili pad. Glavnu odgovornost tu nose baš roditelji. Ako niste sigurni kako bi i čime osigurali dijete, pozivamo vas da pročitate sljedeći tekst.
Foto: Klea Mos
Zaustavimo se na odgovarajućem mjestu na kojem još ne postoji opasnost od pada, i pravilno namjestimo pojas i kacigu sebi i djetetu. U manevarsku gurtnu sebi i djetetu pričvrstimo uže. Ako znamo pravilno napraviti čvor osmicu, vežemo ga na jednom kraju u manevarsku gurtnu na svom pojasu, a na drugom u manevarsku gurtnu na djetetovom pojasu. Ako je uže predugo, na jednom ga kraju navežemo na djetetovu manevarsku gurtnu, a drugi čvor napravimo na željenoj udaljenosti od djeteta, u njega ukopčamo karabiner s maticom, a zatim to ukopčamo u svoju manevarsku gurtnu i naravno maticu zatvorimo. Ako nismo spretni i osmicu ne znamo napraviti, dovoljan će biti i običan čvor, tzv. šestica. Čvor ne smijemo napraviti baš na kraju užeta, nego moramo ostaviti još 10-15 cm slobodnog kraja užeta koje će spriječiti da se čvor razveže, ako se isti slučajno pomakne ili sklizne. Između nas i djeteta treba biti 2-3 m užeta, ovisi o tome koliko je dijete samostalno.
Kada hodamo uzbrdo, budimo ispred djeteta i hodajmo tempom koji mu neće stvarati probleme. Ovdje ne govorimo o rješavanju problema na visokim stjenovitim skokovima na kojima će nam trebati više užeta i više znanja, nego o tehnički ne previše zahtjevnim planinarskim stazama. Kada idemo nizbrdo, neka dijete ide ispred nas. Stvar je drugačija ako se teren malo izravna i krene uzbrdo te se pretvori u krš na kojem se treba popeti na veću visinu na kraćoj udaljenosti. U tom slučaju neka dijete ide polako ispred nas, a mi ga čitavo vrijeme trebamo kontrolirati i brinuti se da i sami stojimo stabilno i da imamo slobodne ruke. Prvo neka se nekoliko koraka popne dijete, neka se zaustavi, a zatim ćemo se popeti sami. Ako dijete u bilo kojem trenutku uhvati strah, trebamo doći iza njega te ga nježno primiti za bokove i takvim mu poticajem uliti hrabrost.
Ako su na putu sajle koje nam pomažu kada se penjemo po putu, moramo iz ruksaka uzeti jednu kraću gurtnu (pomoćno uže) koje ćemo kaubojskim užetom navezati na manevarsku gurtnu u djetetovom pojasu, a na drugi ćemo kraj fiksirati karabiner. Uže naravno nećemo odvezivati. Kada se po sajli pomičemo po polici ili prečnici, karabinerom dijete čitavo vrijeme ukopčavamo u sajlu, jer će tako ostati bliže stijeni i u slučaju pada se neće zanjihati. Mi se krećemo ispred djeteta i čitavo ga vrijeme kontroliramo. Ako zaista imamo povjerenja u dijete i vidimo da je stabilno, možemo mu dozvoliti da se tu i tamo samo ukopča. Iako na ovakav put ne smijemo voditi mlađu djecu, neka imaju barem 6 godina, jer može doći do problema ako je dijete premaleno i ako ne može dohvatiti sajlu. Ako se po sajli treba popeti okomito, moramo se pobrinuti da je uže između nas i djeteta čitavo vrijeme napeto i tako ćemo smanjiti mogućnost njihanja prilikom eventualnog pada.
Odgovarajućim planiranjem, preporučenom sigurnosnom opremom i znanjem djetetu možemo omogućiti nezaboravne izlete koji će biti sigurni i kontrolirani. Djeca sve doživljavaju intenzivno i veliko, male opasnosti u njihovim su očima velike, a osiguravanje i sigurno priječenje strmih mjesta prava je pustolovina. Istih se obično sjećaju još dugo vremena i sjaje od ponosa što su bili tako hrabri i sposobni. Tako u njima raste povjerenje u same sebe, osjećaj za odgovornost te naklonjenost prirodi i hodanju po planinama, a to je baš dragocjena ljudska karakteristika.
Foto: Zlatko Versegi
Autor: Mateja Pšeničnik
U planinama i brdima čeka nas puno dogodovština. Ako sami volimo ići u planine, te trenutke želimo podijeliti i s našim potomcima. Ali bolje je početi postupno da ih s prezahtjevnim usponima ne odbijemo od hodanja. Možda da krenemo prvi put na izlet koji traje samo sat vremena – dva, a zatim vrijeme hodanja i zahtjevnost polako povećavamo. Roditelji trebaju promatrati kako djeca reagiraju na okoliš, kako hodaju, što ih privlači, gdje se žele zaustaviti i slično. Dakle, prvo moraju otkriti kako dijete doživljava brda da kasnije mogu birati primjerene ciljeve koja djecu privlače. Tajna je u odgovarajućoj motivaciji i da dijete znamo dobro 'pročitati', pa će nam brzo uspjeti da s veseljem ide s nama.
Foto: Mitja Tofant
Kako započeti
Prve dulje izlete u planine napravit ćemo prijatnijim ako ne budemo izlazili predaleko iz zone komfora. Moramo uzeti u obzir da se hoda duže vremena, dobro provjeriti prognozu vremena da bi izbjegli eventualne nevere ili oluje i sa sobom moramo imati dovoljno tekućine i tople odjeće. Dobra priprema na turu olakšat će nam stvari ako na putu naletimo na neprijatne poteškoće.Foto: Karin Golja Košuta
Da bi se dobro osjećali na izletima u planinama, za djecu je naročito važna hrana. Sa sobom trebamo imati barem nešto hrane koju dijete jede kod kuće i koju voli. Kada se pojavi umor od hodanja, djeca u pravilu nisu oduševljena gastronomskim eksperimentiranjima s gulašima, grahom ili drugim dinstanim jelima koja im izgledaju sumnjivo i potiču slavni 'To neću jesti'. Hrana je snažna motivacija i ako sa sobom imamo za nagradu djetetov najdraži sendvič i čokoladicu ili gumi bombone, to će ga uistinu razveseliti, neće više biti mrzovoljan i grintav i neće zbog loše volje pokvariti lijep izlet.
Kao i na svim terenima na svijetu, i u planinama na nas vrebaju opasnosti. Moramo ih biti svjesni i s odgovarajućom opremom omogućiti da je put s djetetom u planinama maksimalno siguran. Oprema za dijete mora biti jednaka kao oprema koju sami imamo. U prvom redu su tu dobre planinarske cipele s kvalitetnim gumenim potplatom koji na stijeni ili na mokrom terenu nudi dobru stabilnost. Izbor dječjih planinarskih cipela iz godine u godinu je sve veći i tu zaista nema smisla štedjeti. Moramo pomisliti i na djetetovu zaštitu za oči – ako sami nosimo naočale za sunce, neka ih nosi i dijete, naročito kada hodamo po snijegu. Ako staza ide mimo stijena s kojih postojim mogućnost odrona kamenja, dobro je imati i kacigu.
Ako želimo odvesti dijete više u planine, roditelji se moraju zapitati kako i kada zaštititi dijete da se ne dogodi nepoželjna ozljeda ili pad. Glavnu odgovornost tu nose baš roditelji. Ako niste sigurni kako bi i čime osigurali dijete, pozivamo vas da pročitate sljedeći tekst.
Foto: Klea Mos
Dakle kada osigurati dijete?
Jednostavno rečeno, uvijek kada postoji opasnost da može pasti na strmijem obronku, a kada hodamo po stjenovitom terenu više u planinama trebamo ga osiguravati čitavo vrijeme. Za ovakav izlet, dakle, trebamo opremu za sebe i za dijete. To su kacige, penjački pojasevi, kraća užeta (dinamička ili statička) i prema potrebi karabineri s maticom te gurtne (kraća užeta). Dovoljno će biti i cca. 5 m pomoćnog užeta (prusika) debljine 8 mm.Zaustavimo se na odgovarajućem mjestu na kojem još ne postoji opasnost od pada, i pravilno namjestimo pojas i kacigu sebi i djetetu. U manevarsku gurtnu sebi i djetetu pričvrstimo uže. Ako znamo pravilno napraviti čvor osmicu, vežemo ga na jednom kraju u manevarsku gurtnu na svom pojasu, a na drugom u manevarsku gurtnu na djetetovom pojasu. Ako je uže predugo, na jednom ga kraju navežemo na djetetovu manevarsku gurtnu, a drugi čvor napravimo na željenoj udaljenosti od djeteta, u njega ukopčamo karabiner s maticom, a zatim to ukopčamo u svoju manevarsku gurtnu i naravno maticu zatvorimo. Ako nismo spretni i osmicu ne znamo napraviti, dovoljan će biti i običan čvor, tzv. šestica. Čvor ne smijemo napraviti baš na kraju užeta, nego moramo ostaviti još 10-15 cm slobodnog kraja užeta koje će spriječiti da se čvor razveže, ako se isti slučajno pomakne ili sklizne. Između nas i djeteta treba biti 2-3 m užeta, ovisi o tome koliko je dijete samostalno.
Kada hodamo uzbrdo, budimo ispred djeteta i hodajmo tempom koji mu neće stvarati probleme. Ovdje ne govorimo o rješavanju problema na visokim stjenovitim skokovima na kojima će nam trebati više užeta i više znanja, nego o tehnički ne previše zahtjevnim planinarskim stazama. Kada idemo nizbrdo, neka dijete ide ispred nas. Stvar je drugačija ako se teren malo izravna i krene uzbrdo te se pretvori u krš na kojem se treba popeti na veću visinu na kraćoj udaljenosti. U tom slučaju neka dijete ide polako ispred nas, a mi ga čitavo vrijeme trebamo kontrolirati i brinuti se da i sami stojimo stabilno i da imamo slobodne ruke. Prvo neka se nekoliko koraka popne dijete, neka se zaustavi, a zatim ćemo se popeti sami. Ako dijete u bilo kojem trenutku uhvati strah, trebamo doći iza njega te ga nježno primiti za bokove i takvim mu poticajem uliti hrabrost.
Ako su na putu sajle koje nam pomažu kada se penjemo po putu, moramo iz ruksaka uzeti jednu kraću gurtnu (pomoćno uže) koje ćemo kaubojskim užetom navezati na manevarsku gurtnu u djetetovom pojasu, a na drugi ćemo kraj fiksirati karabiner. Uže naravno nećemo odvezivati. Kada se po sajli pomičemo po polici ili prečnici, karabinerom dijete čitavo vrijeme ukopčavamo u sajlu, jer će tako ostati bliže stijeni i u slučaju pada se neće zanjihati. Mi se krećemo ispred djeteta i čitavo ga vrijeme kontroliramo. Ako zaista imamo povjerenja u dijete i vidimo da je stabilno, možemo mu dozvoliti da se tu i tamo samo ukopča. Iako na ovakav put ne smijemo voditi mlađu djecu, neka imaju barem 6 godina, jer može doći do problema ako je dijete premaleno i ako ne može dohvatiti sajlu. Ako se po sajli treba popeti okomito, moramo se pobrinuti da je uže između nas i djeteta čitavo vrijeme napeto i tako ćemo smanjiti mogućnost njihanja prilikom eventualnog pada.
Odgovarajućim planiranjem, preporučenom sigurnosnom opremom i znanjem djetetu možemo omogućiti nezaboravne izlete koji će biti sigurni i kontrolirani. Djeca sve doživljavaju intenzivno i veliko, male opasnosti u njihovim su očima velike, a osiguravanje i sigurno priječenje strmih mjesta prava je pustolovina. Istih se obično sjećaju još dugo vremena i sjaje od ponosa što su bili tako hrabri i sposobni. Tako u njima raste povjerenje u same sebe, osjećaj za odgovornost te naklonjenost prirodi i hodanju po planinama, a to je baš dragocjena ljudska karakteristika.
Foto: Zlatko Versegi